ove ruke što me miluju su hlade, oči gladne,više ne pozanajem taj lik

i taj sjaj u oku tvom što vidim dragi to nije ljubav već samo izlizani trik

Koliko me diglo gore - toliko me spustilo dole u PM sve i svašta ma koja je moja glupa mašta...200 na sat u svemu i onda šta dobiješ ...šamar u lice obične bezobraznice!!

Ja sam glupača neopisivo je istinito da sam G L U P A Č A svoje vrste i svojih gluposti. A zamisli da me sretneš na ulici ma vauu okreću se i žene i mušakarci za mnom, a ja tuga i nemir u duši, smušenost do besvejsti..kao drogirana tragam za vlastitim lažnim obećanjima, kao da nisam iskusila sdosta čemera ovog svijeta i dvoličje ljudi koji me okružuju...jeee da ... ja nemam pojma što je mene snašlo , kao da me uhvatio pubertet onaj ludi - najluđi. Umjesto da sam pristojna majka i supruga ja ludujem, pravim pizdarije, sebi samoj..muljam sebe i druge..tražim nešto što imam misleći da ima nešto još..Ma šta to? Daj se osvjesti i shvati da si u zabludi da ništa nije onako kao si misliš, a jasno ti je to valjda, ma vidjela si jučer i sama da je to sve šiš.miš.iš.

Ja bi to i ovo, aaa draga ne ide to tako..odluči se. Uozbilji se..a ne mogu ja bi ludovala pa se onda smirila i da sve bude per-su.

E nemže to tak'. Izgubit ću pamet... samo da ne izgubim sve ošto je bitno jer ona sam propala, ona je fakat kraj. A to ne želim. Ali šta da radim kada me uhvatilo ludilo, ja bi opet samo s tobom s tobom mi je nabolje, ja bi  opet samo s tobom bez tebe se ne može...Možda mi kilometri pomognu da se sredim..možda vraga...

Šta je meni ovo trebalo vodu pijem vino proljevam...

E sad neću više majke mi dosta je svega..idem nazad u behar svoj moram jer ništa drugo i ne vrijedi...

Jedino riješenje je da se napijem negdje jako jako da ono sve izbacim van...možda to pomogne kada mi više ni svi šorovi ravni nisu dostani da ispunim svu ovu ledinu koja zjapi..a zašto je to tako?

I sve je krenulo krivo jer moji su osjećaji otišli dalje od dozvoljenog a  ti si ostao tamo na početku žudnje i to je to. Kako mi je sada samo teško nemogu ni sebi priznati jer pokušavama sama od sebe pobjeći i vratiti se na nekakv početak, a zavaravam sebe i to je ono što znam da povratka na staro nema, a niti mogućnosti da okrenem novu stranu.

Užasno još gore nego prije...Klopka vlastite proizvodnje...

I još osjećam dok tvoji poljupci po meni klize kako se toplim i kako mi je nestao svijet od probema tih nekoliko trenutaka..onda onda gorčina spoznaje da  sam ipak opet sama u svemu..jer nismo u istom filmu, zapravo nitko nije u mom filmu i to je ono najteže što svakodnevno vrtim svoje slike u sebi..

trgam se od sanjarenja, java mi je teška i spoznaja da tebi nije što i meni još je sve otežava...gubim se totalno ne znam više što da radim...kako da popravim stvari..kako da idem dalje...a dalje moram jer vežu me spone društva i odgovornosti koju imam..a najradije bi pobjegla negdje daleko od svega..i satalno mislim na tebe..dok ti ni ne pomisliš na mene..dok me on ljubi ja ne mogu zamišljati da si to ti..niti mogu zaboraviti tebe..a znam da si fikcija moje glave i da u stvarnosti ja nemam što tražiti s tobom...Bože daj da ovo sve prođe...o Bože u što sam se uvalila...

Dok kradem trenutke samoće i bauljam biciklom po polju, vozam se u predvečerje...čekam tvoj glas a glasa nema, sve mi je kao u magli i to onoj ljetnjoj sumaglici vrućine..i ne znam što da radim...da me barem pukne amnezija da sve zaboravim a nemogu jer nije život igra, već istina oko tebe...ne mogu bez tebe, ne dostaješ mi neopisivo, a ti i ne mariš ..a on ni nemari..i ništa ne primjećuje kao tek tužno...i tako nitko ne kuži koliko patim...samo one male ruke moje djevojčice kada me zagrle dadnu mi osjećaj da spasa ima..moram izdržati...moram se izvuć...nekako

sumnja preko istine...ja i ti na grane zelene nikad više...

Poželim da postavim sve kako je i prije bilo , no onda udarim u kapiju, osjetim se ko glupi čuko koji je na lancu pa kao potrči prema tebi a onda ga lanac stegne oko vrata i povuče ga nazad trzajem..shvati da je u stvari krivo skužio... Ne znam da li itko ovo proživljava što i ja, vjerujem da da. Uhvatila nas kolotečina braka, ustvari oženili se na brzaka onako iz strasti, sad se to potrošilo, potrošilo nas i dijete, olabavili smo, on posebno...ja kao televizor, ustvari televizor je interesantniji od mene..svaku večer. Zamisli da te nitko ne dotakne 2-3 mjeseca, čak 4 ili 5 ponekad...odumireš. A on ni treptaj da shvati...

I tako prolaze tvoji najljepši dani najbolje godine, onda  sretoh tebe, tebe kojeg cijeli život znam, a ne znam i poludim..i ludim u sebi, čekam jutro da ti čujem glas da mi misli odlutaju u nekom smjeru gdje se sjetim one slobode u sebi...poznajem sebe...da li ići dalje...

Kada pomislim na tebe ko'da sunce ogrije...

Postoji otok osunčan nekima od nas od davnina znan, o njemu od djetinjstva razmišljam a sad je stigao i taj dan....

Pa zbogom sive luke i oblaci, dižem sidro i odlazim...

E sad sam se totalno skockala i više ne šljivim ništa, aj pun mi je kufer glađenja, uglađivanja, pompe, uljudnosti...ma ljudi što je vama...prvo me ova "kraljica" je..sa svojm glupim narodnooslobodilačkim zahtjevima..ah takve sam davno nadišla, totalno sam cool nemogu ni ja vjerovat da me tak briga, isto vrijedi i za "maticu" ma nek odradi svoje i nek briše tam odlake je i došla, isto vrijedi i za muža i za kvazi prijatelje i za simaptiju koja jebemu vraga neće da se javi...jako sam se rezignirana prema svemu danas- sve ide na petu, pa sve je tako (ne)moguće jednostavno uglaviti a svi nešto su fini pa njatke ...

...idemo braco...mislim da bi trebala otplivati 2x500 m da me prođe ova luda energija...znam pospremit ću kuću....

a sanjam da se ljubimo u žitu...a ti nećeš ..eh baš si :(

Oko mene hrpa ljudi, a nigdje žive duše

Nešto se pokreće, no sve poznato i pitam se samo kada će opet sve po starom. Anyhow ostajemo u istom onom prostoru u ojem i jesmo bili pa ćemo vidjeti što dalje. idtina je da je i mene uhvatilo ludilo, želja za slobodom, za kretanjem ..a nemoš nikuda..Kako je to glupo netko koga tako usput sretneš u životu postane tvoj ograničavač slobode, odlučivanja i ti to moraš prihavaćati i živjeti tako jer Bože moj takva su pravila..koja glupost.

Iz razloga "problematike" prošlosti proizašla je i moja nova ludost zvana - KK. Uhvatila sam se toga jer se osjećam bolje jer mi daje osjećaj da vrijedim, da sam opet lijepa i nekom interesantna.Iako je to sve znam obična varka ..jer i tu bi došli na neko sasvim obično mjesto odonosa i ponašanja...no barem mogu maštati ako ništa drugo.

Iako sam majka i supruga, još se osjećam kao da imam neke neovršene stvari u životu, želiim još nešto  od sebe napraviti..no ne znam što. Uzrok je jednostavno u tome što se osjećam tako jebeno osamljeno, užasno osamljeno. Funkcioniram svakodnevno ali kao automat, odrađujem sve i ponašam se normalno, no duboko u sebi sam tako osamljena i u meni je sjeta i praznina. Sve se nadam da će proći..da je to sve nekakav kriza..do tada maštarim barem to mogu, barem mi to uljepša dan , mašta i osmjeh moje djevojčice ....

Kao i što vani kiši i otužno stenje dan tako i ja kišim u duši svojoj ne znajući kako i gdje me je dovelo ovo stanje u kojem se nalazim. I am on my own...Koliko me jučer i razveselilo i podilgo ako leptira po polju što lagano se kreće kroz ljetni izmaglicu, tako je i sinoć spustilo snažno i bolno, kao ljetna oluja koja zna biti nemilosrdna i lomiti sve pred sobom. Iskreno uopće ne znam kako se izvući izove krize u koju smo upali, ondmosno u koju smo dovedeni isključivom nebrigom i nepažnjom.

Jednom bijah neuhvatljiv leptir, šarenih krila što svukuda leti i uživa u svjetnim livadama.